недеља, 31. март 2013.

Jankovi snovi i stvarnost

          Svi mi sanjamo. Sanjamo ono što želimo, ono čega se plašimo, sanjamo najrazličitije snove. Najčešće snovi odražavaju nešto što mi želimo, ali čega nismo svesni tj. odražavaju našu podsvest.
          U pripoveci 'Vetar' dominira motiv koji čini ovaj svet - ljubav. Opisana je ljubav prema majci koja je veoma jaka, ali je tu još jedna ljubav koja je jako bitna. To je ljubav između Janka i Karoline, devojke koju je sasvim slučajno upoznao u bolnici kada je išao tamo sa Jocom, lekarom. Karolina je išla u posetu ocu, Đorđu, Jocinom pacijentu. Na Janka su poseban utisak ostavile Karolinine oči i kako je on opisao 'od njih je duvao neki vetar'. Taj vetar je bila ljubav koja je odjednom produvala u Jankovo srce. Njegovi snovi su bili da on bude zajedno sa Karolinom, jer je njemu, kao i svakom čoveku, bila potrebna ljubav. Samo je želeo da voli, da oseti to najlepše osećanje i da bude ispunjen ljubavlju. Ali, postojale su prepreke za to. Prvu prepreku je predstavljalo to što je on znao njenog oca i nije želeo da je povredi s obzirom na to da nije bio siguran šta želi. Zatim, još jedna prepreka je bila to što je on živeo samo sa majkom i nije želeo da je ostavi samu. Poslednju prepreku je predstavljao majčin pogled na Jankovo pitanje da li da ide za Karolinom. Iako je ona rekla da treba da pođe za njom, pravi odgovor je iz srca stigao do očiju i nečujno progovorio istinu.
          Često se u nama suprotstave dve jake sile - mozak i srce i ne znamo kojim putem treba poći. Odgovori koje nam šalje mozak izgledaju sasvim ispravno i razumno, ali odgovori iz srca su nastali pomoću emocija - pomoću nečega što čoveka čini ljudskim, i zato treba saslušati srce i krenuti tim putem koje ti ono kaže.

понедељак, 25. март 2013.

Priča jednog surovog žvota

          Ponedeljak. Kazaljke su se poklopile. Bilo je deset sati pre podne. Mara je, kao i svake nedelje u to vreme, otišla na groblje. Na putu do groblja je sretala razne ljude, i one srećne i one tužne. Ali nekako, u oko su joj zapadali samo oni srećni. Možda jer je ona spadala u te tužne. Gledajući sve te srećne ljude veoma često je koristila ono pitanje koje nagriza ljude - 'šta bi bilo kad bi bilo...?' . Da se nije desilo to što se desilo sa njenim životom, sve bi bilo potpuno drugačije, ali tu se ništa ne može učiniti. Stigla je. Drhtavim rukama je uzela šibice i zapalila sveću. 'Ovo ne bi trebalo da se dešava. Ne, neko je pogrešno napisao moju sudbinu. Izbrišite to! Izbrišite to dok nije kasno!' Ućutala je kad je shvatila da jeste kasno. Žena od šezdeset sedam godina pali sveće svojoj ćerki i svom mužu. Počela je da se priseća svega. 10. mart. Jelenin 18. rođendan. Slavljenica nikad lepša, u novoj roze haljini, a Mara nikad srećnija i ponosnija na svoju ćerku. Svi su bili nasmejani i nije postojala slutnja da će se nešto tragično desiti. Imali su sasvim drugu priču tog datuma, priču koju je progutala tragična priča koja se desila. 'Ne, Jelena, ni slučajno! Da se nisi popela na taj motor!' - rekla je Mara odsečno. 'Ali mama, rođendan mi je. Obećavam da ništa neće da mi se desi.' Prepirka se nastavljala iako su to bila dva različita mišljenja. Krajnja slika je bila Jelena na motoru protiv reči svoje majke. Sat vremena kasnije, svi su potpuno drugačiji. Uplakani, tužni, iznenađeni. Jelena je poginula u saobraćajnoj nesreći, i to na svoj rođendan. 'Hvata me jeza kad pomislim na to. Bila je tako mlada, a tako talentovana. A tamo negde živi čovek koji ne zaslužuje život. Zaslužuje ga moja Jelena! I moj Pavle ga zaslužuje. Ljubavi moja, ako me čuješ sada, poslušaj moje reči, čuvaj nam našu Jelenu. Pazi je tamo, ne zaboravi da joj kažeš da je mama voli, i pitaj je koji puding želi da joj mama spremi. Od vanile sigurno, taj joj je od malena omiljeni.' Mara je ubrzo napustila groblje i došla kući. Spremila je puding od vanile, tri porcije. Sela je za sto i gledala u dve stolice koje nije trebalo da budu prazne. Telefon je zazvonio. 'Saša, sine, setio si se svoje majke. Kako ti je tamo? Je l' je sve u redu?' - rekla je Mara. 'Dobro sam, mama, da, sve je u redu, ne brini se. Samo sam hteo da ti se javim, na poslu sam, imam gužvu, čujemo se kasnije.' - rekao je Saša. 'Važi, sine, samo sam htela da te pitam...' Veza se prekinula. Mara je bila srećna jer se čula sa Sašom koji već petnaest godina radi u Kanadi kao stomatolog. Tih nekoliko minuta na svakih deset dana su joj bili sve na svetu. Bukvalno sve na svetu. 'Moja životna priča je veoma tragična. Najteže je ostati sam na kraju. Možda će neko pisati o mojoj životnoj priči. A možda i neće, možda će me zaboraviti čim umrem. Mogućnosti ima više, a nikad se ne zna, jer to je neizvesnost - ono što ovaj život čini podjednako dobrim i lošim.'

четвртак, 14. март 2013.

O glumi

          Često se pitamo kako to gluma tj. gledanje filma, serije ili predstave utiče na nas i da li nam koristi u životu.
          Gledanje nekog filma ili serije ima tu moć da nam da odgovore na neka naša pitanja. Istina je da smo često neodlučni i da ne znamo kako da postupimo, ali se desi da se naša situacija nađe u nekom filmu, pa nam glumci daju odgovor na naše pitanje. Gluma budi razne emocije u nama, pomaže nam da sanjarimo tako što se stopimo sa glumcima i uđemo u njihov svet, a naš život zaboravimo za trenutak. Gluma nam pomaže da shvatimo šta smo bili, šta smo sada i šta ćemo da budemo. Što se glumaca tiče, oni su ti koji našim očima stvaraju sliku tih života koji su zapisani i podeljeni po ulogama. Glumcima uloga često promeni način gledanja na život, smisao života i akcenat bitnih stvari. Neki ljudi se bave glumom iz razloga što nisu našli svoju ličnost pa lutaju menjajući uloge kako bi našli odgovor na to pitanje. Gluma doprinosi razumevanju tuđih mana i shvatanja, a to je veoma značajno jer se u današnje vreme ljudi teško razumeju i svi gledaju samo sebe.
          Kada film ostavi jak utisak na nas, mi dugo posle završetka filma razmišljamo kako je bilo glumcima dok su snimali taj film i da li su se lako uklopili u svoje uloge. Nekada se previše uživimo u film pa poverujemo u sve to što smo videli i čuli i poželimo da i naš život bude takav. Sva sreća pa je tu ona druga vrsta ljudi koja nas sputava rečenicom 'To postoji samo na filmu.'.
          Treba što više gledati filmove, serije i predstave jer to za određeno vreme predstavlja boravak na drugom, lepšem svetu, a ujedno odatle i učimo na tuđim greškama, što nam veoma pomaže u životu.