среда, 11. децембар 2013.

Ljubavna priča

          Skupim hrabrost da priđem klaviru koji je vrištao tišinu i otvorim ga, a iz njega su izletele hiljade i hiljade uspomena. Nostalgija je počela da mi prožima svaki nerv u telu. Počela sam da sviram našu pesmu, ali nije to bilo to. Dur se pretvorio u mol. Ništa više nije bilo isto. Nismo više postojali 'mi'. Setila sam se našeg poslednjeg susreta i njegovih reči 'A mogla si sa mnom poći...' i suza je pala na jednu dirku.
          Kada sam bila mlada, nisam spadala u one devojke koje veruju u romantiku i u ljubav. Jednostavno, nisam htela da verujem u nešto kroz šta nisam prošla da ne bih bila povređena. Počela sam da se zabavljam sa jednim Markom kada sam imala 17 godina. Imao je plavu kosu, plave oči i krupne šake. Svako veče bi me čekao kod jednog hrasta u kaldrmisanoj ulici i šetajući se filozofirao bi mi o svemu. Posebno sam jednu njegovu filozofsku misao zapamtila: 'Sreća za svakog čoveka predstavlja nešto drugo, nije za svakog pojam 'sreća' isti. Ali, moraš da otkriješ što pre šta za tebe predstavlja sreću, inače je nećeš ni imati.'
          Dani su sa njim brzo leteli. Obožavala sam da pevam dok me je pratio na klaviru. Topila sam se zajedno sa notama. Nisam ni verovala da muzika toliko duboko može da prodre čoveku u dušu, sve dok mi Marko to nije pokazao. Koliko mi je bilo lepo sa njim, toliko sam se plašila da će ljubav da nestane. Kada smo se jednog dana našli, znala sam da moram da prekinem sve to, ali nisam znala kako i šta da mu kažem. Nisam želela da otkrije moju slabost. Ja se nisam plašila da volim, već da mi ta ljubav ne bude uzvraćena. U borbi između straha i ljubavi, pobedio je strah. Rešila sam da mu kažem da volim drugog. Kada sam mu to rekla, nemo me je gledao dok su mu se oči punile suzama. Pre nego što mu je suza sliznula, okrenuo se i otišao bez reči. To me je najviše povredilo - to što mi ništa nije rekao, a znala sam da vrišti u sebi. Trudila sam se da sav bol sakrijem u sebi i da nikada ne dopustim da to neko primeti. Posle nekoliko godina sam se udala i njega sam volela, ali nije to bila ta vrsta ljubavi kao što je bila sa Markom - prava ljubav.
          Jednog dana, hodajući onom našom kaldrmisanom ulicom, zastala sam i shvatila da je neko isekao hrast, naš hrast pun uspomena. Zagledana sam nastavila da koračam i ugledala jednog čoveka koji mi je odnekud bio poznat. Brada mu je prekrivala lice koje su krasile plave oči. To je bio on. Zanemela sam. Odjednom su me preplavile uspomene i osećala sam se kao da sam se vratila u prošlost. Ista osoba, isto mesto, samo je nešto nedostajalo. Nedostajala je ta iskra koja se davno ugasila. 'Marko, otkud ti ovde?' Ćutao je sve dok nije ugledao prsten na ruci. 'Vidim, udala si se. Barem mi ime nisi zaboravila. Pretpostavljam da imaš decu.' 'Dve ćerke' - odgovorila sam. 'Lepo... Ustvari, nije lepo, ne. Sa mnom bi imala dve plave ćerke sa plavim očima. Da, znam da bi bila srećna kada bi nasledile oči od mene. A šta si ti uradila? Otišla si tek tako od mene, a volela si me. Da, znam da si me volela. Nekada nije potrebno da kažeš nešto kako bi se to saznalo. Prava osoba zna šta hoćeš da kažeš onda i kada ti ćutiš. Mislim da je sada najbolje da svako krene svojim putem.' Ovog puta je on mene ostavio bez reči. Razmišljala sam o njegovom davnom filozofiranju o sreći i tek sad sam shvatila šta je za mene predstavljalo sreću, ali je bilo prekasno, jer sam to izgubila.

среда, 2. октобар 2013.

Molim za reč

          Pomislite samo koliko ima ljudi koji su hteli da kažu nešto, što bi možda promenilo svet, a nisu imali priliku za to. Ljudi su puni ideja i misli, samo im treba dopustiti da to iznesu ostalima.
          Po mom mišljenju, pojam 'čovek' vremenom gubi svoje značenje. Ljudi idu lošim prečicama do svog cilja, nisu pošteni i samo gledaju sebe jer im je bitno da što bolje prođu u životu. Takođe, ljudi često glume da su nešto što nisu. Predstavljaju se kao jedna osoba, ali ispod maske leži njihovo pravo lice koje je cinično, neiskreno i nije pošteno. Kao da nisu svesni da to rade i kao da nemaju srce, pa lako povređuju druge ljude. Kao da su lutke, igraju se njima, pa kada im dosade, zgaze ih. Gde je nestala ljubav? Poštenje, iskrenost? Da li ćemo dopustiti da sve prave ljudske vrednosti padnu u vodu? Ne bismo smeli to da uradimo. Hajde da se prisetimo šta je to prijateljstvo, ljubav, čast. Hajde da promenimo ovaj nečovečanski svet, i za promenu, da postanemo ljudi i da ne glumimo emocije, već da budemo iskreni i da koračamo životom pravilnim i časnim putem.
          Želim da se opet svi iskreno smejemo, da otvoreno pričamo o svojim problemima, bez sramote. Ne želim više laži, prevare i obmane na ovom svetu, već da svako otvoreno kaže šta misli. Hajde da razmislimo o tome i da opet svi pređemo na tu stranu života - bolju, časniju, pošteniju. Neka se svi držimo zajedno na ovom svetu, jer je to jedino što imamo - jedni druge. Hajde da budemo ljudi.

петак, 23. август 2013.

Toi

Toi.
Ta bouche.
Ton corps.
Tu es comme un miracle,
Comme tu n'es pas el.
Tu es comme une melodie
Qui n'a pas de fin.
Quand je suis avec toi,
Je me sens ts difrente,
Comme je vole.
Comme je deviens l'oiseau
Et comme j'ai toute liber de ce monde
Quand je te rencontre.
Je me preténds au chocolat
Quand tu me baises.
Rien n'est important
Quand je suis avec toi.
Personne.
Seulement toi.

четвртак, 22. август 2013.

Ne kradi mi srce

Ne kradi mi snove,
Ne kradi mi vreme,
Ne kradi mi srce.
Možda će jednog dana sve to nestati,
Naši srećni dani će se pretvoriti u uspomene,
Uspomene u senke,
Senke u prašinu,
I na kraju neće ništa ostati od nas.
Idi, idi dok nije prekasno,
Nemoj da dopustiš da se zaljubim u tebe,
Pa da izgubim pamet.
I sam znaš da je najteže voleti dok si mlad,
Jer ne vidiš dalje od svog nosa,
A čini ti se da je sve lepo.
Idi, molim te.
Idi, dok me još nisi ukrao.

недеља, 19. мај 2013.

Psihološki portret glavnog junaka iz pripovetke 'Vetar'

          Svi mi sanjamo. Sanjamo ono što želimo, ono čega se plašimo i ono što nas razara. Uglavnom snovi otkrivaju nešto što se nalazi duboko u nama, za šta nismo ni znali da postoji - otkrivaju našu podsvest.
          Glavni junak iz pripovetke 'Vetar' je Janko. On živi u patrijarhalnoj porodici samo sa majkom jer mu je otac poginuo. Kao i svaka samohrana majka, i Jankova majka veoma brine za svoje dete i igra ulogu oba roditelja. Ali, preterana brižnost se pretvorila u posesivnost i egocentričnost. Ona se čudi i stalno pita Janka zašto se još nije oženio. Takođe, Janko i njegova majka su bili jako bliski i često su vodili razgovore koji su im prijali.
          Jednog dana, Janko je došao u bolnicu kod svog prijatelja Joce, koji je tamo radio. Obilazeći pacijente, naišli su na jednog pacijenta koji je izgubio vid, ali se nadao da će ga povratiti. Kada je Janko ugledao tog čoveka, činilo mu se da ga već poznaje, ali nije mogao da se seti odakle. Kada je došao kući, ispričao je to svojoj majci i ona mu je rekla da je to Đorđe, porodični prijatelj koji im je pomagao u nevoljama. Kada je Janko sledeći put došao da ga poseti, pored njega je sedela jedna devojka koja je svojom lepotom privukla Jankovu pažnju. Zvala se Karolina. Došla je u posetu svom ocu, slepom pacijentu. Karolina je ostavila snažan utisak na Janka koji ju je kasnije i sanjao. U tim snovima su bili Karolina i Jankov drug, Joca, pa je Janko mislio da se Karolina sviđa Joci. Kasnije, kada su Đorđe i Karolina došli kod Janka da se pozdrave pred njihov odlazak, Janko je priznao svojoj majci da se ona njemu sviđa. Majka mu je rekla da ide za njom, ali je istina prešla put od srca do očiju, pa su oči Jankove majke tiho rekle istinu.
          Janko je kao i svaki čovek imao potrebu da voli i da bude voljen. Vetar je, zapravo, predstavljao ljubav koja je odjednom ušetala u Jankovo srce. Ali, tu su bile prepreke: Janko je mislio da se Karolina sviđa Joci. Takođe, ona je bila ćerka njihovog porodičnog prijatelja i nije hteo ništa da preduzima jer nije bio siguran u svoja osećanja. Tu je i majka, čiji je pogled veoma uticao na Janka i zato on nije pošao za Karolinom. Ipak, uvek treba slušati srce i pratiti 'vetar' koji te nosi do ljubavi, jer ako veruješ srcu nikada nećeš pogrešiti.

четвртак, 18. април 2013.

Teškoće početka

          Svaki čovek koji ima neku potrebu naiđe na prepreku, a ta prepreka je često početak. Nijedan početak nije lak, nikada ne znamo odakle treba početi. Svi kažu 'iz početka' ali niko ne zna gde se kriju iskre tog početka.
          Pitam se šta bi bilo kada ne bismo ništa počinjali. Verovatno ništa ne bi ni postojalo. Svaki trud koji je stvoren, stvoren je iz nečega. Iz snage, volje, velike vere i, naravno, upornosti. Bez upornosti nijedan rad ne bi video svoj kraj. Često se na putu ka ostvarenju svog cilja razočaramo u sebe jer nije sve išlo kako smo očekivali. Tada poželimo da prestanemo sa tim što smo počeli, jer nam opadne samopouzdanje i pomislimo da je to nemoguće. Ali, to je jedna velika greška, ništa nije nemoguće! Treba samo prevazići sve te prepreke i nastaviti dalje. Moramo da učimo na greškama i da ih ne ponavljamo više, ali to je jedan od najvećih problema u životu. Samo početi je pola posla, zato nemojte se plašiti da počnete nešto, rizikujte, u većini slučajeva se isplati. A i, kako kažu, sreća prati hrabre. Moramo da budemo hrabri, da kročimo na nepoznato područje i da započnemo nešto novo, jer nikada se ne zna šta će nam se dopasti. Treba imati i porodicu i prijatelje oko sebe, ljude koji će nam pružiti podršku kada se plašimo da napravimo prvi korak u nečemu novom, kada smo nesigurni u sebe i kada ne znamo kojim putem da krenemo.
          Svaki početak je težak onoliko koliko je kraj lep. Kada prebrodimo početak, biće nam sve lakše i lakše, a da bismo ga prebrodili, treba verovati u sebe i samo ići pravo, štagod da se desi, jer jedino taj put je put uspeha.

недеља, 31. март 2013.

Jankovi snovi i stvarnost

          Svi mi sanjamo. Sanjamo ono što želimo, ono čega se plašimo, sanjamo najrazličitije snove. Najčešće snovi odražavaju nešto što mi želimo, ali čega nismo svesni tj. odražavaju našu podsvest.
          U pripoveci 'Vetar' dominira motiv koji čini ovaj svet - ljubav. Opisana je ljubav prema majci koja je veoma jaka, ali je tu još jedna ljubav koja je jako bitna. To je ljubav između Janka i Karoline, devojke koju je sasvim slučajno upoznao u bolnici kada je išao tamo sa Jocom, lekarom. Karolina je išla u posetu ocu, Đorđu, Jocinom pacijentu. Na Janka su poseban utisak ostavile Karolinine oči i kako je on opisao 'od njih je duvao neki vetar'. Taj vetar je bila ljubav koja je odjednom produvala u Jankovo srce. Njegovi snovi su bili da on bude zajedno sa Karolinom, jer je njemu, kao i svakom čoveku, bila potrebna ljubav. Samo je želeo da voli, da oseti to najlepše osećanje i da bude ispunjen ljubavlju. Ali, postojale su prepreke za to. Prvu prepreku je predstavljalo to što je on znao njenog oca i nije želeo da je povredi s obzirom na to da nije bio siguran šta želi. Zatim, još jedna prepreka je bila to što je on živeo samo sa majkom i nije želeo da je ostavi samu. Poslednju prepreku je predstavljao majčin pogled na Jankovo pitanje da li da ide za Karolinom. Iako je ona rekla da treba da pođe za njom, pravi odgovor je iz srca stigao do očiju i nečujno progovorio istinu.
          Često se u nama suprotstave dve jake sile - mozak i srce i ne znamo kojim putem treba poći. Odgovori koje nam šalje mozak izgledaju sasvim ispravno i razumno, ali odgovori iz srca su nastali pomoću emocija - pomoću nečega što čoveka čini ljudskim, i zato treba saslušati srce i krenuti tim putem koje ti ono kaže.

понедељак, 25. март 2013.

Priča jednog surovog žvota

          Ponedeljak. Kazaljke su se poklopile. Bilo je deset sati pre podne. Mara je, kao i svake nedelje u to vreme, otišla na groblje. Na putu do groblja je sretala razne ljude, i one srećne i one tužne. Ali nekako, u oko su joj zapadali samo oni srećni. Možda jer je ona spadala u te tužne. Gledajući sve te srećne ljude veoma često je koristila ono pitanje koje nagriza ljude - 'šta bi bilo kad bi bilo...?' . Da se nije desilo to što se desilo sa njenim životom, sve bi bilo potpuno drugačije, ali tu se ništa ne može učiniti. Stigla je. Drhtavim rukama je uzela šibice i zapalila sveću. 'Ovo ne bi trebalo da se dešava. Ne, neko je pogrešno napisao moju sudbinu. Izbrišite to! Izbrišite to dok nije kasno!' Ućutala je kad je shvatila da jeste kasno. Žena od šezdeset sedam godina pali sveće svojoj ćerki i svom mužu. Počela je da se priseća svega. 10. mart. Jelenin 18. rođendan. Slavljenica nikad lepša, u novoj roze haljini, a Mara nikad srećnija i ponosnija na svoju ćerku. Svi su bili nasmejani i nije postojala slutnja da će se nešto tragično desiti. Imali su sasvim drugu priču tog datuma, priču koju je progutala tragična priča koja se desila. 'Ne, Jelena, ni slučajno! Da se nisi popela na taj motor!' - rekla je Mara odsečno. 'Ali mama, rođendan mi je. Obećavam da ništa neće da mi se desi.' Prepirka se nastavljala iako su to bila dva različita mišljenja. Krajnja slika je bila Jelena na motoru protiv reči svoje majke. Sat vremena kasnije, svi su potpuno drugačiji. Uplakani, tužni, iznenađeni. Jelena je poginula u saobraćajnoj nesreći, i to na svoj rođendan. 'Hvata me jeza kad pomislim na to. Bila je tako mlada, a tako talentovana. A tamo negde živi čovek koji ne zaslužuje život. Zaslužuje ga moja Jelena! I moj Pavle ga zaslužuje. Ljubavi moja, ako me čuješ sada, poslušaj moje reči, čuvaj nam našu Jelenu. Pazi je tamo, ne zaboravi da joj kažeš da je mama voli, i pitaj je koji puding želi da joj mama spremi. Od vanile sigurno, taj joj je od malena omiljeni.' Mara je ubrzo napustila groblje i došla kući. Spremila je puding od vanile, tri porcije. Sela je za sto i gledala u dve stolice koje nije trebalo da budu prazne. Telefon je zazvonio. 'Saša, sine, setio si se svoje majke. Kako ti je tamo? Je l' je sve u redu?' - rekla je Mara. 'Dobro sam, mama, da, sve je u redu, ne brini se. Samo sam hteo da ti se javim, na poslu sam, imam gužvu, čujemo se kasnije.' - rekao je Saša. 'Važi, sine, samo sam htela da te pitam...' Veza se prekinula. Mara je bila srećna jer se čula sa Sašom koji već petnaest godina radi u Kanadi kao stomatolog. Tih nekoliko minuta na svakih deset dana su joj bili sve na svetu. Bukvalno sve na svetu. 'Moja životna priča je veoma tragična. Najteže je ostati sam na kraju. Možda će neko pisati o mojoj životnoj priči. A možda i neće, možda će me zaboraviti čim umrem. Mogućnosti ima više, a nikad se ne zna, jer to je neizvesnost - ono što ovaj život čini podjednako dobrim i lošim.'

четвртак, 14. март 2013.

O glumi

          Često se pitamo kako to gluma tj. gledanje filma, serije ili predstave utiče na nas i da li nam koristi u životu.
          Gledanje nekog filma ili serije ima tu moć da nam da odgovore na neka naša pitanja. Istina je da smo često neodlučni i da ne znamo kako da postupimo, ali se desi da se naša situacija nađe u nekom filmu, pa nam glumci daju odgovor na naše pitanje. Gluma budi razne emocije u nama, pomaže nam da sanjarimo tako što se stopimo sa glumcima i uđemo u njihov svet, a naš život zaboravimo za trenutak. Gluma nam pomaže da shvatimo šta smo bili, šta smo sada i šta ćemo da budemo. Što se glumaca tiče, oni su ti koji našim očima stvaraju sliku tih života koji su zapisani i podeljeni po ulogama. Glumcima uloga često promeni način gledanja na život, smisao života i akcenat bitnih stvari. Neki ljudi se bave glumom iz razloga što nisu našli svoju ličnost pa lutaju menjajući uloge kako bi našli odgovor na to pitanje. Gluma doprinosi razumevanju tuđih mana i shvatanja, a to je veoma značajno jer se u današnje vreme ljudi teško razumeju i svi gledaju samo sebe.
          Kada film ostavi jak utisak na nas, mi dugo posle završetka filma razmišljamo kako je bilo glumcima dok su snimali taj film i da li su se lako uklopili u svoje uloge. Nekada se previše uživimo u film pa poverujemo u sve to što smo videli i čuli i poželimo da i naš život bude takav. Sva sreća pa je tu ona druga vrsta ljudi koja nas sputava rečenicom 'To postoji samo na filmu.'.
          Treba što više gledati filmove, serije i predstave jer to za određeno vreme predstavlja boravak na drugom, lepšem svetu, a ujedno odatle i učimo na tuđim greškama, što nam veoma pomaže u životu.

субота, 5. јануар 2013.

Odlazak

Bolje je da pođeš,
da nestane naša slika iz očiju mojih
i taj dodir koji me je činio srećnom.

U muzici si bio jedina nota
u kojoj sam se pronalazila,
a druge note nisam ni primećivala,
jer mi nisu bile potrebne pored tebe.

Šta li sam tražila? Ne znam ni sama,
bila sam zaslepljena tvojim očima
i nisam se ni nadala da će
se sve tragično završiti.

Zašto, ali zašto odlaziš?
I zašto se ja pitam kada znam
da nema ko da mi odgovori?

Hajde, šta čekaš? Odlazi već jednom!
Ne znam kako dišem sada i kako ću disati,
samo znam da si se iz čarobne note
pretvorio u zvezdu padalicu.

I kada god bljesneš na nebu,
znaću da si to ti,
osetiću tvoj miris, tvoje prisustvo,
jer neki momenti večno ostaju u srcu.

Krila slobode

         O slobodi, o ljubavi, o snazi, o tome mi je pričao, a ja sam ga slušala kao poslednju pesmu života. O tome kako treba pustiti krila i uhvatiti najmanji, ali i najjači oblak ljubavi. Pusti sve, sve oko sebe i samo zamisli da na tom oblaku nema ničeg lošeg. Mir, tišina - to je to. To je to mesto na koje moramo ići, samo ti i ja, naravno. Da ne mislimo o sebičnim, nepotrebnim ljudima koji uzimaju vazduh našeg života, da ne mislimo uplašeno o tome kakvo će vreme biti, već da uživamo kakvo god da bude, da uživamo u našoj slobodi, našim krilima za koje niko nije verovao da postoje. Da stvorimo sasvim drugačiji svet od ovog, jer mi takvi i jesmo, ti i ja, drugačiji od drugih. Ne uklapamo se ovde, nije to za nas. Pobedićemo, znam da hoćemo. Jer, ti i ja smo jaki, jači od drugih, vidimo stvari koje niko ne vidi. Gledaju nas čudno. Ali, zašto? Nikada neću naći odgovor. Možda su ljubomorni, krivo im je što im je život ograničen nekim normalnim postupcima. Ali, mi nismo takvi. Mi nismo normalni. Mi smo sasvim drugačija verzija života, samo ti i ja na ovom svetu, i eto, pronašli smo se. Verovatno nas je to čudo u koje mi verujemo spojilo, i možemo samo da se borimo za život na onom našem oblačiću.