недеља, 18. март 2018.

Esej na temu ’O onome o čemu se ne može govoriti, o tome se mora ćutati.’ – Ludvig Vitgenštajn



          Ludvig Vitgenštajn u svojoj logičko – filozofskoj raspravi koja je poznatija pod naslovom Tractatus Logico – Philosophicus ističe da ‘o onome o čemu se ne može govoriti, o tome se mora ćutati’. Tačnije, ta rečenica je najbitnija i cela filozofska rasprava se vrti oko te rečenice. Vitgenštajn ovde napominje da nepostojanje u bilo kom obliku ne treba spominjati jer ne postoji. Ali, sam Vitgenštajn je posvetio vreme misleći i pišući o nečemu što ne postoji, da bi napomenuo da se o tome mora ćutati. Dakle, ovde imamo paradoks. Ja lično smatram da i nepostojanje postoji na neki način, čim ga spominjemo i mislimo o tome. Takođe, bez nepostojanja ne bi moglo da postoji postojanje. Čudno je objasniti šta je to nepostojanje ili ‘ništa’, to ne možemo da opipamo, ali možemo da mislimo o tome i da pričamo o tome. Za ono što nisu videli ili doživeli, ljudi često kažu da ne postoji. A nije tako. Ne postoji noć bez snova, ako ti nisi sanjao, neko jeste I možda neko upravo sada baš tebe sanja. Ono što mi se još ne sviđa kod ove Ludvigove rečenice je to što ograničava ljudsku slobodu. Naređuje nam o čemu smemo govoriti i o čemu moramo ćutati. Nama kao ljudima ne trebaju granice, već nam treba sloboda.
          Još jedna rečenica iz Ludvigove rasprave je: ‘Celokupna stvarnost je svet.’ Takođe se ni ovde ne slažem sa Ludvigom jer svet ne čini samo stvarnost, već i snovi pored stvarnosti. Snovi na jedan način spadaju u stvarnost, ali ipak, kada se sve sabere i oduzme, snovi ostaju snovi i oni su jedan deo sveta, a ne samo stvarnost.
          ‘Ne možemo reći što ne možemo misliti’ – ovde je Ludig hteo da kaže da se ne može misliti ono što se ne može reći, jer je misao određena preko stava. Dakle, jedna osobina neizrecivog jeste da je nemislivo. Tu se moje mišljenje poklapa sa Ludvigovim.
          Ludvig kaže: ‘Svako ima nešto neizrecivo. Ono se pokazuje, ono je mistično.’ Ne bih se ovde složila sa Ludvigom, jer smatram da uvek postoji argument za nešto, i ako nam je teško da ga nađemo, ne znači da ne postoji. Ne možemo uvek tako lako da odustajemo ako ne vidimo rešenje i da prepuštamo moć sudbini, već treba da se borimo i da nađemo to što želimo, u ovom slučaju je to argument. Gledajte dalje od svog nosa i daleko ćete dogurati.

недеља, 25. септембар 2016.

Lavirint

Kada tišina zazuji
I kada se nebo presvuče u tamno,
Okrene li vetar slučajno moju stranicu?
Padne li ti pogled na moj rukopis?

Kada svačiji smeh utihne,
Kada se ne čuju više koraci,
Setiš li se mog osmeha,
Poželiš li da dođem?

Kada upadneš u dubok san
I kada te obgrli rana jesenja hladnoća,
Sretneš li me u snu nekada?
Jesam li skrivena u tvojoj podsvesti?

Hoćeš li me ikada naći?

недеља, 2. август 2015.

Mon coeur

Zašto?
Zašto me izdaješ večeras,
Posle toliko vremena?
Zašto mi to radiš?
Zašto me teraš da mislim na ono
Čega više nema?

Teraš me da vratim vreme unazad,
I zbog tebe opet imam manje godina,
Iskustva i pameti.
Opet srećem njega sa povezom preko očiju,
Opet su mi očekivanja bujnija od stvarnosti,
I srećnija sam nego ikad ne sluteći da plivam u zabludi.
Trenutak je ono što me čini srećnom,
Od planiranja bežim.

Ne...
Šta? Kako?!
Gde sam sad?
Probuđena iz uspomena,
Negiram tužnu realnost,
A ruka mi je puna krvi,
Jer dotičem tebe,
Ranjivo moje srce...


недеља, 3. мај 2015.

Klupa

Sedeći sama u parku
Osećam lepotu silnog zelenila;
Osećam sreću ptica
U njihovom jeziku koji ne razumem.
Osećam tešku muku drveća
Koje godinama opstaje.
Osećam da je priroda hrabra
Jer se borila da preživi,
A živeti znači biti hrabar,
Koračati sigurno ne znajući
Da li je taj put prav
Ili je ispunjen krivinama i rupama.
Ćuteći saznala sam tu tajnu;
Ćuteći i sedeći na klupi.

уторак, 7. април 2015.

Možda



Možda me se nećeš sećati,
Možda ćeš me ubrzo zaboraviti,
Možda ti neću više biti bitna u životu,
Ali ja nikada neću zaboraviti
Miris tvoje kose u proleće,
Tvoju staru zgradu od cigala broja 18,
Tvoje koščate šake,
Stisak tvoje ruke,
Tugu u tvojim očima pred rastanke.
Možda me nećeš voleti,
A možda me ni sad ne voliš,
Ko će ga znati?
Ali postoji nešto u šta sam sigurna,
A to je da ću te ja zauvek voleti.

Kula od karata

Kada sve nestane,
Kada se sruše iluzije,
Nepredviđeno, odjednom,
Sruše se i sve naše nade,
Naša inspiracija utihne,
Kao i mi.
Pretvorimo se u prašinu
Kada sve to nestane
I čini nam se da naše postojanje
Tada više nema ulogu.
Od iluzija živimo,
Ali zato od njih i ginemo.
One mogu da nam budu
I najveći prijatelj,
Ali i najgori neprijatelj,
Samo je pitanje
Koliko sreće imamo u životu.

понедељак, 6. април 2015.

Okovi današnjice

Sa otvorenim mislima lutamo
Iako smo u zatvorenom prostoru.
Sanjamo nešto i ubeđujemo sebe
Da živimo te snove,
A ustvari je naš život
Jedna obična, pusta realnost
Ispunjena obmanama i
Ljudima koji nisu ljudi.
Ceo život se pitamo
I shvatmo da je život jedno pitanje
Sa velikim upitnikom,
I zbog toga lutamo sa otvorenim mislima
Iako smo u zatvorenom prostoru.
Tražimo odgovor celog života,
A ne znamo na šta.
Idemo negde,
A ne znamo gde.
Udavljeni u ništavilu,
Preplavljeni razočarenjima,
Pobegnemo u jedan svet
Za koji znamo da nema ni trunke
Ništavila i razočarenja.
To je naš um.
I tu caruje sloboda.
Tu carujemo mi,
Mi pišemo scenario
I samo mi možemo da dozvolimo
Koliko će tamnica u kojoj se nalazimo
Da utiče na nas
I da li ćemo da se prepustimo tim okovima.
Šta god da odlučimo,
Postojaće uvek barem delić slobode
U našim umovima,
Postojaće uvek paradoks
Da živimo slobodni u tamnici
I, šta god da se desi,
Uvek ćemo lutati sa otvorenim mislima,
Iako smo u zatvorenom prostoru.